LAV SA SJEVERA
 

Jedini švedski kralj koji nosi i naziv „Veliki“, nakon što je Švedsku preobrazio u jednu od najvećih europskih sila. Među protestantima nosi naziv „Lav sa sjevera“ jer je izvanrednom vojnom vještinom spasio njemačke protestante u Tridesetogodišnjem ratu od 1618. – 1648. g.

 

švedski kralj Gustav II. Adolf

1594. – 1632.

       

Gustav Adolf  dolazi iz dinastije Vasa i  postao je švedski kralj 1611. g. kao najstariji sin Karla  IX iz njegovog  braka s Kristinom Holsteinskom. Rano se zanima za politiku i za vojnu izobrazbu, koju je usavršavao od stranih časnika na dvoru oca poslije završetka rata između Španjolske i Nizozemske. Kao mladi kralj uspio je nadvladati sukob s koncilom višeg plemstva prijateljstvom i skladom s vođom višeg plemstva Axelom Oxenstierna. Zajedno s Oxenstiernom proveo je reforme na svim područjima (administracija, oružane snage, gospodarstvo i školstvo), a Riksdag (parlament) je postao regularni sudionik u vladanju zemljom. Gustav Adolf uspješno je nastavio od oca naslijeđena tri rata - s Danskom, Rusijom i Poljskom,  koje je okončao sklapanjem mira pod uvjetima povoljnim za kraljevinu Švedsku.  Mirom s Poljskom zadržao je osvojene luke u Pruskoj i Livoniji, koje su donosile veće prihode od onih u cijeloj Švedskoj.

Najveći gradovi u Švedskoj bili su Stockholm, Riga (Latvija) i Tallinn (Estonija), a kralj je osnovao  manje i veće gradove među kojima je i Gothenburg. Radio je na privlačenju stranog kapitala, trgovaca i obrtnika za razvoj gospodarstva, posebno prerade željeza i bakra. Obnovio je i sveučilište u Uppsali.

Po svojim zamislima kralj je reorganizirao oružane snage uvođenjem vojne obveze i novim načinom novačenja. Stvorio je vojsku koja je bila obučena, hranjena i plaćena od same države. Prvi put uopće to je bio tip vojske kakva ranije nije postojala – narodna vojska u potpunosti odana kralju i kraljevstvu. Regrutirao je tako 40 000 Šveđana između 18 i 30 godina i zapovijedao vojskom superiornom po moralu i borbenoj spremnosti bilo kojoj neprijeteljskoj plaćenićkoj vojsci. Primarno oružje postalo je mušketa skraćene cijevi i pojednostavnjenog punjenja, jer je Gustav Adolf cijenio nadmoć vatrenog oružja. Broj ljudi u postrojbama  je smanjio, čime se povećala mobilnost vojske. Osnovna vojna postrojba satnija sastojala se od 72 mušketira i 54 kopljanika (pikenira). Koplje je skratio sa 5 m na 3,5 m, a oprema vojnika je postala lakša. Povećao se broj časnika zbog više manjih postrojbi, a uvođenjem vojnih odora i znakovlja podizao se borbeni moral. Švedski kralj razvijao je i mornaricu za prevoz svojih vojnih postrojbi, a njegovo topništvo bilo je brojno i savršenije od neprijateljskog.

 

Tridesetogodišnji rat postao je značajan za Švedsku nakon što su katoličke snage potukle protestantski savez  predvođen Danskom u Danskom ratu (1624 – 1629). Albrecht von Wallenstein i vojske Svetog rimskog carstva zatim su osvojile Mecklenburg i Pomeraniju te u savezu s Poljskom počeo graditi flotu kojom bi katolici imali prevlast na Baltiku. Gustav Adolf preventivno je napao sjevernu Njemačku da se udruži s protestantima i drži neprijatelje dalje od Švedske. Uočivši kako se lako iskrcao, švedskom kralju porasle su ambicije. Htio je zauzeti sva ušća sjevernonjemačkih rijeka, osnovati savez protestanata kojem bi bio na čelu, možda postati car Svetog rimskog carstva i podijeliti  Poljsku između Rusije i sebe. Iskrcao se kod Peenemündea, sklopio mir s Francuzima, ujedinio protestante i 1631.g. kod Breitenfelda (sjeverno od Leipziga) sukobio se prvi puta s vojskom Svetog rimskog carstva. Nešto brojčano nadmoćniji,  sa Šveđanima su bili i Sasi, genijalni taktičar s brojnijim i savršenijim topništvom, porazio  je neprijatelje. Gustav Adolf je zatim brzo napredovao  kroz cijelu Njemačku, došao u Bavarsku i zaprijetio Beču. Wallenstein ga je uspio navući natrag na sjever u Sasku gdje je 1632. kod Lützena došlo do sraza vojski i pogibije Gustava Adolfa. Unatoč pogibiji kralja, Šveđani su dobili i tu bitku s velikim gubicima na obje strane.

U bitkama kod Breitenfelda i Lützena sudjelovale su i  postrojbe Hrvata u sastavu carske vojske. Isticali su se po hrabrosti i ratnoj vještini, zbog čega ih je švedski kralj navodno nazvao „novim plemenom đavola“. Postoje dvojbe da li je švedski kralj poginuo od hrvatske ili austrijske ruke. Izdvojio se s krilom svoje vojske i  neočekivano našao pred neprijateljima te ocijenivši situaciju, brzo počeo odmicati na konju. Netko je opalio zrno iz vatrenog oružja prema odmaklom konjaniku u bijegu i, na zaprepaštenje svih, kralj se smrtno pogođen strovalio sa svoga konja. Da li je kobno zrno ispalio Hrvat ili austrijski poručnik?

 

Djela Gustava Adolfa, utemeljitelja moćne vojske novog tipa, genijalnog taktičara i izuzetno sposobnog vojskovođe,  proučavao je Nikola Zrinski kako bi na temelju njegovih  iskustava sam mogao djelovati  učinkovitije i ubojitije u vojevanju protiv neprijatelja.