ISPIRAČI ZLATA NA DRAVI

Jedna od specifičnih djelatnosti kojima su se bavili Međimurci i u doba Zrinskih bilo je ispiranje zlata na rijeci Dravi. Za plovidbu se koristio čamac jednostavne izrade  u koji su mogli stati dva veslača. Čamci su bili napravljeni isključivo iz drva topole, s ravno odsiječenim prednjim i stražnjim dijelom radi lakšeg pristajanja uz obalu rijeke. U ispiranje se uvijek išlo u paru, vlasnik opreme za ispiranje i njegov pomoćnik.

Kada se našlo pogodno mjesto za ispiranje, najprije se lopatom izrađenom iz hrapava drveta ispitivao zlatonosan sloj. Ako je na lopati poslije ispiranja ostalo više od dvadeset zlatnih zrnaca, eksploatacija se isplatila i tek onda se istovarivala oprema iz čamca. Koso se postavila tzv. „velka deska“ napravljena iz hrapavog drveta, na koju se bacao šljunak i s nje ispirao pomoću „žajtara“, posebno građene limene posude  s dugom drškom.  Nakon što se isprao šljunak, na dasci je ostao sitni šljunak i pijesak koji se zatim ispirao na „malu desku“. Za tu ručnu tehniku ispiranja pijeska potrebna je bila velika vještina koja se učila godinama. Zrnca zlata koja su ostala na „mali deski“ pokupila su se živom i potom se grijanjem uklonilo čisto zlato.

 

Ispirači zlata bili su pretežno ljudi iz Donjeg Vidovca, Svete Marije i Donje Dubrave. Živjeli su u posebno građenim šatorima od kože i uvijek su nosili sa sobom vagu i utege. Dnevni prosjek bio je 1 gram zlata.