HRVATSKI VOJNICI

„ Pretorijanci  Europe „

U krvavo kolo vjersko-političkih sukoba u  tridesetogodišnjem ratu bile su upletene gotove sve europske države. Krvavi sukob katoličko-feudalne reakcije i narastajućih nacionalnih država svrstanih u protestantsku uniju ostavio je trajni pečat na njihov kasniji razvoj i odnose. U tom ratu od 1618. - 1648. godine prvi puta se pojavljuju posebni elitni odredi austrijske carske vojske regrutirani u Hrvatskoj i bačeni u bitke od Češke do   Nizozemske, od Ugarske do Brandenburga.

Bile su to najvećim dijelom konjičke postrojbe svrstane u čete (kompanije) od po 100 - 300 konjanika. Pet do deset tih četa tvorilo je pukovniju (regimentu), a nazivali su ih Kroaten, Uskocken, Granitscharen, Slawonen, Insulaner (postrojbe Zrinskih iz Međimurja). Sve su to nazivi za hrvatsko konjaništvo koje se isticalo izuzetnom hrabrošću, brzinom, slogom, stegom i vojskovođama koji su bili vrlo sposobni i smjeli taktičari.

Kada se Nikola Zrinski odazvao pozivu Ferdinanda III, pridružio se kralju sa 300 konjanika koji su sve zadivili odorama (prevladavala je crvena boja), oružjem, bojnom spremnošću i vojnom disciplinom. Svi vojnici imali su oko vrata na poseban način svezanu bijelu svilenu maramu, koja im je bila znak raspoznavanja i ujedno koristan povez u slučaju ranjavanja. Od te marame, koju su Kroate obvezno vezivali oko vrata, potiče današnji naziv za kravate.

Hrvatski konjanici (danas bi upotrijebili izraz „komandosi“) posebno su bili korisni kao predstraže, izvidnice, pobočnice, zalaznice, lovci na „žive jezike“, postavljači zasjeda i pouzdani izvršioci drugih posebnih zadataka. Utirući put austrijskoj carskoj vojsci, bojali su ih se u Njemačkoj koja je najviše stradala u Tridesetogodišnjem ratu, jer su kod neprijatelja bili na glasu po prodornosti, surovosti, grabežu, pljački i nasilju. Hrvatski vojnici nisu bili nimalo pitomiji od drugih.

Hrvatske postrojbe pod zapovjedništvom Nikole Zrinskoga ili njegovog brata Petra Zrinskoga nisu izgubile nijednu bitku, već su redovito pobjeđivale u bojevima u kojima je neprijatelj bio u pravilu brojno višestruko nadmoćan. Odlučni, smjeli i domišljati vojskovođe Zrinski znali su naći pravi način kako doći do pobjede. Bitka za Novi Zrin, njegov pad i uništenje posebna su priča.

Kao najamni vojnici Hrvati su bili poželjni i rado primani u vojske tadašnjih europskih država. Za iskazanu hrabrost i uspjehe u vojnim pothvatima tuđi časnici izražavali su im zahvalnost i isticali, kao npr. francusko izaslanstvo časnika koje je došlo u Čakovec, da  im Nikola Zrinski i njegovi bojovnici predstavljaju uzor.

U borbama protiv Turaka  glavninu hrvatske vojske činili su mobilizirani muškarci, no Nikola Zrinski poslije proučavanja djela Gustava Adolfa i Niccola Machiavellia ustrojio je određeni broj stalnih vojnika u odorama s vojnim ustrojem, vojnim činovima i stalnom pripravnošću za brzi pokret. Kao i njegov brat, cijenio je značaj i ulogu vatrenog oružja i pokretnog topništva. Za vrijeme zimskog pohoda Nikole Zrinskoga na Sulejmanov most jedna turska utvrda sa 800 vojnika, koja im se našla na putu  prema Osijeku, predala se ubrzo nakon žestoke paljbe iz topova Zrinskoga. Danas bi mogli reći da su braća Zrinski imali svoju „gardu“ koja je vjerojatno bila veoma nalik današnjoj povijesnoj spomen postrojbi.