Djela

Marjan Krajcer-Vitez

 AUTOR I PRODUCENT

ZELENI UBOJICA

SF priča

"Mogu li ljubav i mržnja niknuti iz istog sjemena?"

 

I

- EMILE!?- poviče krupna žena odjevena u sivi kostim, srdito grizući usne. Niski, mršavi čovjek u kariranoj košulji i smeđem prsluku dotrči niz stepenice i postavivši se smjerno pred ženu, upita tiho:

- Daa, Marta? Zvala si me?

- Slušaj me dobro, Emile! – podigne glas žena – Ja sada izlazim i neću, zapamti, NEĆU više vidjeti onu prokletu biljku u kući! JASNO? Popeli ste mi se na vrh glave ti i tvoje tegle sa zelenim parazitima!

- Ali, Marto, ženice moja!?...- počeo je ćelavi čovječuljak – Ti znaš koliko mi znače te...

- Neću ništa čuti! – presiječe žena grubim glasom – Ne mogu to više podnositi! Mrzim ih, razumiješ? Mrzim ih! Stalno se bakćeš s tim tvojim biljkama, umjesto da radiš nešto korisno! Onda ta ... taj odurni zeleni stvor što si ga sam uzgojio, sa ljigavim zelenim pipcima! Oh, to je tako karakteristično! Nikada nećeš biti u stanju stvoriti nešto lijepo!

Podigla je ruku i popravila frizuru ogledajući se u malom ogledalu. Emil stisne šake i nemoćno upravi pogled u vrhove papuča.

-Kada se vratim, ona gadna biljka neće više biti tu i nikada je više neću vidjeti, zar ne?! Doviđenja, Emile! Ja se nikada ne šalim! –

- Kako želiš, ženice moja! – izjavi čovječuljak tužno. Ona ga pogleda prezrivo i izađe ostavivši otvorena vrata. Čudna grimasa pojavi se na Emilovom licu. Priđe vratima i bijesno ih zalupi. Leđima se nasloni na vrata i šumno uzdahne.

Pet minuta kasnije uspinjao se stepeništem sa zluradim smiješkom na mršavom licu. Uđe u toplu prostranu prostoriju i približi se ovećem drvenom sanduku sa neobičnom biljkom. Imala je vitku stabljiku sa pet žuto-zelenih širokih listova i čvornato zadebljanje na vrhu iz kojeg su padala četiri čvrsta sivo-zelena pipka. Emil ispruži ruku i nježno pomiluje biljku.

„Melanija, ljubavi moja! Moje divno remek-djelo! Ti si moja jedina utjeha, jedina moja nada! Znam da me razumiješ, osjećaš moju ljubav, jer kad to ne bi bilo tako, nikada te ne bih uzgojio, poklonio ti život! A život, Melanijo moja, velika je stvar i ti to umiješ cijeniti možda bolje od nas!“

I dok je sunce crvenilo obzorje, Emil je u nestvarnoj atmosferi polumračne prostorije doticao Melaniju, izričući očaj i nemoć kroz fantastičnu, duboku emocionalnu vezu sa zelenom ljubavnicom. Prebacio je dva pipka preko svojih ramena i sumornim i plačnim mislima obratio se biljci:

„Očajan sam, Melanijo! Nesretan! Ne usuđujem se izreći što se dogodilo, znaš? ONA me prisiljava na to! Ja... ja sam običan bijednik koji će je poslušati jer...ti ne znaš kakva je ona! Egoista! Tiranin! A ja sam slab, Melanijo, slab, ne samo prema tebi već i prema životu! Moraš mi oprostiti i pomoći! Ja sam te stvorio, ja se brinem za tebe i ja te ljubim; duguješ mi nadu u spas! Uklonio sam ostale biljke iz prostorije da budemo sami i da ti bude ugodnije, a sada...moram te negdje sakriti jer ona tako hoće! ONA! Moraš me razumijeti, Melanijo! Marta je ZLA! Ona bi se osvetila, napakostila ti! Ona bi te uništila! UBILA BI MOJU MELANIJU! Oh, kako je to grozno! Moraš mi vjerovati, ponose moj! Sakrit ću te, maziti, NAUČITI, a kada budeš spremna... mi ćemo se osloboditi neprijatelja! Ah, Melanijo, ljubavi moja, ako ti je imalo stalo do moje ljubavi, ti ćeš to učiniti i izbaviti nas!“

Emil je nježno pogladio sivozelene pipke i osjetio kako se drhtava toplina izlućuje iz zelenila i donosi mu smirenje.

 

II

Tri mjeseca kasnije Emil proviri kroz prozor i pakosno se naceri. Marta je upravo izlazila na višesatno brbljanje. Pratio je pogledom ženu dok se nije izgubila iza ugla ulice, a onda zanosno ciknuvši poleti niz stepenice. U podrumu otključa prašnjava vrata i stane pred biljku. Stajala je u kutu u svom drvenom sanduku. Krajevi dugih sivozelenih pipaka lagano se savinuše.

„Melanijo! Izašla je! Otišla! Sami smo! Sami i spremni! Ah, kad bi znala koliko sam uzbuđen i sretan! Danas, Melanijo moja, danas je taj dan! Za nekoliko sati mi ćemo napokon biti slobodni! Oslobođeni očaja, patnje, skrivanja! Shvaćaš li, Melanijo? Marta, naš zloduh, neće nas više kinjiti, ugnjetavati! Mi ćemo je uništiti, satrti, točnije...TI ćeš to uraditi, izbavitelju naš! Jedan pokret, onako kako sam te naučio, kako smo vježbali i ...i...nema više Marte! Ubit ćemo gada!

Ah, koliko je mrzim, ne mogu je vidjeti! Užasno je mrzim! Mogao bih joj razmrskati njenu odurnu lubanju, zadaviti je, otrovati, a sve to bilo bi premalo za sve što nam je učinila! Što? Osjećam da...da mi ne vjeruješ?! Točno, Melanijo, ti me poznaješ! Ja to ne mogu...ja sam slabić! Ako bih to uradio...to bi bilo grozno! Pričao sam ti o tome! Policija bi me zatvorila, ali... to je grozno! Ne usuđujem se pomisliti na to! Oni bi nas razdvojili, uništili bi nas! Ubili! Oni bi ti oduzeli najvrijednije što sam ti poklonio! Uništili bi tvoj život, Melanijo! Razumiješ li? Pretvorili bi te u ništa! NIŠTA! A koliko sam truda uložio da te stvorim, da uzgojim moju Melaniju! Godinama sam radio, tražio i križao tvoje pretke! Zar bi to bilo pravedno? Da nas sada razdvoje, kada smo uspjeli? Mi to ne možemo dopustiti, ne smijemo! Budućnost je pred nama! Lijepa budućnost! Patili smo, oćajavali, borili se! Naš trud mora biti nagrađen, srećo moja!

Slušaj me, Melanijo, siguran sam da me razumiješ! Koncentriraj se! Tako! A sada...to mora biti posljednja provjera! Učini kako sam te naučio! Učini to! Mi je mrzimo, oboje, i moramo se osloboditi! UNiŠTITI ZLOTVORA, Melanijo! UNIŠTITI! Samo o tebi ovisi naša egzistencija! UNIŠTI JE! UBIJ, MELANIJO! UBIJ!“

Emil se približi biljci i uhvati je za stabljiku. Dva prednja pipka brzo se podignu i obaviju oko Emilova vrata. Izraz neopisivog ushićenja obuze čovječuljkovo mršavo tijelo.

„Tako, Melanijo! Jače stegni! Oh, gušim se! Predivno! Tako sam te naučio! Sve si razumjela! Sve! Ona se neće osloboditi! Neće! Marta će biti uništena! A sada prestani...gušim se! DOSTA, Melanijo! Prestani!!...“

Stisak sivozelenih pipaka popustio je. Dva pipka smekšaju se i polako kliznu niz Emilovo tijelo. Čovječuljak rukom opipa grlo i uputi biljci zadivljen pogled.

„Tako, Melanijo! Sretan sam, presretan! Obožavam te, zelena moja ljubavi! Sve si razumjela, sve si naučila! Naša sudbina u tvojim je pipcima! Danas je taj dan! Slušaj me pažljivo: odnijeti ću te gore i ostaviti pokraj vratiju! Znaš da je to dobro promišljen plan! Kad se ona vrati i ugleda te, siguran sam da će pobijesniti! Prvo će se izderati na mene, a onda...onda će krenuti prema tebi! Moraš biti hrabra, Melanijo, i strpljiva! Moraš joj dozvoliti da se približi i uhvati te za stabljiku! Tek tada, nado moja, tek tada... uhvati je! Uhvati tog zlotvora i stegni ga za vrat! Ona će se toliko iznenaditi i uplašiti, neće moći pružiti otpor! A ti je steži, steži, uništi...sve dok i posljednja stanica u njoj ne odumre! Ja ću za to vrijeme biti vani kako bi isključili najmanju sumnju! A poslije, kada sve bude gotovo, mi, Melanijo, mi ćemo biti sretni! Kunem ti se da ću te maziti, hraniti, brinuti se za tebe! Nitko nam neće oduzeti ni pomutiti našu budućnost! NITKO! Oh, Melanijo, ljubavi moja, obožavam te! Neopisivo sam sretan!“

Čitav sat Emil je tepao svom remekdjelu. Napokon podigne posudu s biljkom i ponese je uz stepenice. Oprezno je stavi na predviđeni mjesto i zaljubljeno pogladi po smrtonosnim zelenim pipcima. Osjećao je ponos, euforično raspoloženje koje se iznenada pretvori u euforiju mržnje.

„Znao sam da jednom mora doći taj trenutak! Znao sam i čekao! O, Marto, podli i ogavni stvore, ne podnosim te! Mrzim te! Užasno te mrzim! Pretvorit ćeš se u bespomoćno truplo, a ja... ja ću slaviti tvoje uništenje! Da mi je vidjeti strah i užas u tvojim glupim očima! Kinjila si nas, omalovažavala, vrijeđala! Htjela si nas rastaviti, upropastiti! Ipak... oni kojih se nisi plašila doći će ti glave! To će biti pravda! Ne! To je tvoja stravična simfonija oslobođenja! Oduvijek sam te mrzio, od prvog dana! Trebala si izabrati drugu budalu za muža! Ha-ha, ovaj ti je priredio iznenađenje kojem se nikada ne bi nadala! Oprosti mi, Melanijo, mali monolog! Ja ću sada izaći i pričekati! Kada se vratim, nadam se, sve će biti gotovo, mi ćemo biti oslobođeni! Uvijek sam vjerovao u tebe, vjerujem i sada! Nemoj nas iznevjeriti! Čim ti se približi uhvati je i ubij! Zadavi je, Melanijo, otkloni zlo koje nam razdire spokoj! Mi je mrzimo! Mrzimo! Nitko nam neće moći ništa! NIŠTA, živote moj!“

Emil uhvati najbliži pipak i poljubi ga. Blago dodirujući dlanom pomiluje zeleni organizam i nasmiješi mu se. Oči mu se ispune jakim sjajem, mješavinom ljubavne strasti i beskrajne ubilačke mržnje.

„Ljubim te, Melanijo, beskrajno te ljubim! Preklinjem te, UČINI TO! SPASI NAS! Sve je u tvojim rukama, u tvojim nježnim i predivnim pipcima! Učini to! Ubij Martu! Zadavi je! Ubij u ime naše sretne budućnosti! Doviđenja, Melanijo! Nemoj iznevjeriti našu ljubav! Doviđenja, lijepa moja!“

Ispruži obje ruke i dodirne žutozeleno široko lišće. Krajevi dugih pipaka lagano zadrhte. Emil spusti ruke uz tijelo i šumno uzdahne. Naglo se okrene i učini prvi korak ka budućnosti, dok mu se tijelo grčilo pod erupcijom nagomilane mržnje.

 

III

Mjesec dana poslije čudnog i neobjašnjivog umorstva, inspektor Kolok pozvonio je na zvono iznad mesingane pločice na kojoj je bilo urezano „ Dr. Albert Floris “. Prošlo je više od tri minute dok nasmiješeno izborano lice biologa uokvireno sivom kosom nije pozdravilo pridošlicu.

- Uđite, prijatelju!

Ušli su i sjeli u udobne stolice nasred prostorije pretrpane knjigama, bočicama i zelenilom. Inspektor Kolok prihvatio je ponuđeni konjak.

-Pretpostavljam, Alberte, da nije teško pogoditi razlog moje iznenadne posjete?

-Pročitao sam u novinama! Ustvari...bit ću iskren, očekivao sam te, Kolok!

-Nikada još nisam čuo za takav slučaj i baš su ga meni povjerili! Znao sam, točnije, čuo za postojanje biljaka koje mogu biti...neugodne? Ali ova biljka, to je nešto izuzetno, zar ne?

-Da, trebalo je dobro poznavati biologiju i još više truda da se tako nešto uzgoji! Bio sam zbunjen, zapanjen! To je naprosto nevjerojatno!? Ali...razumio sam motiv, no ne razumijem svrhu našeg razgovora?

-Mnogo sam razmišljao o tom neobičnom slučaju i, čini mi se, shvatio sam podlogu, odnosno srž problema! Naravno, ako ne vodim računa o znanstvenoj osnovi!

-To, inspektore moj, nije bilo teško pogoditi! Ta sve su novine pisale o tome u raznim nagađanjima! Sve se uglavnom svodi na tu ženu! Marta, zar ne? Jedna iz one grupe ljudi koji su rođeni gnjavatori i koji, kako je život smiješan, imaju često priliku izražavati egoizam i zlobu na pogodnom mjestu!

-To je neopravdano humano! Mislim da su takvi ljudi suštinski zli! To jedino može opravdati ogroman trud za provedbu jedne toliko fantastične ideje!

-Izloži mi svoju misao! Mislim da smo na istom putu!

-Dobro, Alberte! Dakle, ovako: oženio se na silu, po želji njegove majke! Izbor...nije bio sretan! Godinama se u Emilu skupljala gorčina koja je prerasla u ogromnu mržnju! Biljke je počeo uzgajati još kao dječak! Imao je na stotine raznih tegli u kojima je držao zelenilo! Mislim da je postao pravi stručnjak! Ne znam kada je počeo gledati na biljke drugim očima! Postoje teorije da biljke mogu pročitati misli ili razumjeti naše osjećaje! Čitao sam o raznim eksperimentima koji su navodno potvrđivali te hipoteze! Emil se počeo zanimati za te pokuse, sam je eksperimentirao i – uspio!? Biljke su postale njegovi jedini prijatelji! Smatrao ih je živim bićima. Uzgajao ih je s ljubavlju, kao prijatelje, i zapanjio se uspjehom! U to doba sinula mu je, vjerojatno, ideja kako će se osloboditi Marte! Raznim križanjima uzgojio je posebnu biljku sa dugim pipcima! Mislim da se prema svojem remek-djelu odnosio kao prema ljubavnici, jasno, samo u emocionalnom smislu! Uspostavio je KONTAKT s biljkom, razgovarao s njom, prenosio na biljku mržnju prema Marti! Završivši prvi dio plana, ostvarenje emocionalne podloge, započeo je s realizacijom drugog dijela! Vrlo strpljivo, iz dana u dan, podučavao je biljku, pokazivao joj pokrete, uvjeravao prijateljicu u nužnost izvršenja gnusnog plana!

-Oprosti, prijatelju, što te prekidam, ali ne razumijem u čemu je problem? Sve sam to pročitao u novinama! - nasmiješi se znanstvenik.

-Uskoro ću doći do pitanja! - objasni inspektor ozbiljno. – Emil je biljci obećavao sretnu budućnost, što je sa stanovišta biljke bilo najbolje ili idealno rješenje, zar ne? Gledajući tako na slučaj, prema dosadašnjem razvoju događaja, to je potvrda čovječuljkove teorije! Savršen zločin! I sada dolazim do onoga što me zbunjuje: ZAŠTO JE BILJKA UBILA NJEGA, svog stvoritelja, A NE MARTU, njegovu ženu?!

Inspektor Kolok zbunjeno pogleda u prijatelja. Znanstvenik se nasmiješi, a oči mu lukavo zasvijetliše. Reče razdragano:

-Koliko te poznajem, siguran sam da imaš, po običaju, neku ludu zamisao! Ja to nikada nisam osuđivao jer cijenim maštovite ljude! U mnoštvu zamisli može se naći zrnce pravog rješenja! Da čujem, dakle?

Inspektor se pokolebao. Floris ga ohrabri prijaznim izrazom lica. Kolok progovori nesigurno:

-Znam da ćeš se smijati ali...to mi se čini jedinim prihvatljivim rješenjem. Pokušao sam...odnosno...mislim na biljku...ona se pokazala pametnijom nego što je Emil pretpostavljao! Uzmimo...da se plan sproveo do kraja, da je biljka ubila Martu! Što bi se dogodilo sa biljkom? Emil bi glumio zaprepaštenost, proklinjao biljku, jednom riječju – on bi je izigrao! Biljku bi odnijeli znanstvenici na istraživanje, kao što su i učinili, i to bi bio njen kraj! Možda to zvuči glupo, nevjerojatno, ali... ona je predosjetila budućnost! Pročitala je Emilove najskrivenije misli i osvetila mu se! Znamo kakvu su je našli poslije zločina: uvenula je! Što misliš o tome, Alberte?

-Romantično, dragi moj, veoma si romantičan! – nasmijao se Floris, a onda se uozbiljio. – Ne znam može li netko dati pravi odgovor! Možda si ti u pravu! Možda, premda sumnjam! Mislim da problemu pristupamo na pogrešan način! Ja radije prihvaćam materijalističku verziju slučaja! Kao što čitav svijet promatramo kao gibanje materije, možemo pretpostaviti da su i misli nešto materijalno ili neka vrsta valova. Ako to primjenim na ovaj slučaj, izgledao bi ovako: pretpostavimo da postoje pozitivni i negativni osjećaji ili misli, u smislu kako djeluju na objekte kojima su upućeni! To znači da izazivaju pozitivne ili negativne reakcije materije objekta! Sve osjećaje, od prijateljstva do ljubavi, možemo smatrati ugodnim ili pozitivnim jer  u objektu izazivaju pozitivne reakcije! Emocije, od straha do mržnje, smatramo negativnim! Budući da bezumna ljubav graniči sa bezumnom mržnjom, dovoljan je mali povod i granica postaje labava! Mislim na naš slučaj! Dok je Emil uzgajao biljku sa ljubavlju, to je u njenom organizmu pobuđivalo povoljne, pozitivne reakcije! Kako je vrijeme promicalo Emila je sve više prožimala mržnja prema Marti! To je moralo imati negativan odraz na biljku! Sve je bilo u redu dok su ta dva osjećaja bila pomiješana! Pozitivne i negativne reakcije mogle su se pobijati! Ali...što se dan osvete bližio, Emil je sve teže održavao sklad emocija! Biljka je počela patiti, ako mogu tako reći! Čovječuljkova mržnja mučila je biljku! Što se više dan obračuna bližio, to je biljka sve teže podnosila negativne reakcije svog organizma! Stanje se sve više pogoršavalo i onog kobnog dana doseglo kulminaciju! Emilova euforija mržnje prijetila je organizmu biljke više nego ikad! Ironija je u tome što je čovječuljak sam naučio biljku kako će otkloniti izvor svojih nepodnošljivih tegoba! Bilo je, međutim, prekasno za nju! Ubojstvo Emila bio je posljednja gesta života koji se svim silama htio oteti pogubnom djelovanju emocija svog tvorca! Ta gesta iscrpila je svu preostalu snagu nemoćne bijke i uništila je! Nažalost! Ona je bila zaista pravo remek-djelo!

Zadivljen Albertovim izlaganjem, inspektor je razmišljao. Slučaj je bio razjašnjen. Objašnjenje bijaše prihvatljivo, ali Kolok nije bio potpuno zadovoljan. Osjećao je izvjesnu nedorečenost i zato upitao tiho:

-Reci mi, Florise, mogu li to smatrati konačnim odgovorom?

Stari znanstvenik se nasmiješio i odgovorio vedro:

-A što, dragi moj prijatelju, na ovom svijetu možemo smatrati konačnim odgovorom?!

 

 

***

 

Napomena autora:

Ova priča, kao i ostale dvije priče, spada među autorove ranije radove. Iako to inače ne čini, autor je zabilježio nadnevak i mjesto nastanka ove priče, 25.10.1973. godine u Varaždinu.