Djela

Marjan Krajcer-Vitez

 AUTOR I PRODUCENT

 

 ODLOMAK I

 

Na vratima niske neugledne kućice pokrivene slamnatim pokrovom netko je tri puta brzo pokucao udarivši nečim tvrdim u drvena vrata. Kućica se nalazila sjeverno od zadnjih kuća u Prelogu, s južne i istočne strane zaklonjena bjelogoričnom šumom u kojoj su se isticala četiri velika hrasta. Ispred kućice prema jugozapadu prostirala se velika livada na kojoj su se vidjeli ostaci niske drvene ograde koja je prije odlaska vlasnika služila kao tor za ovce. Dalje prema sjeverozapadu širila su se obrađena polja.

Između ulaza u kućicu i ruba šume s južne strane bilo je manje dvorište sa zdencom i drvena, slamom pokrivena štala s popucalim daskama u koju su se mogla skloniti dva ili tri konja. Na zapušteno imanje moglo se doći kroz šumu ili obraslim kolnim putem između livade i šume.

Kada je pridošlica ponovo tri puta kratko pokucao na vrata, unutra se čulo kretanje i potom podizanje drvenog zasuna s unutrašnje strane.

- Uđi! - kratko je rekao onaj koji je otvorio vrata. Došljak se pažjljivo osvrnuo oko sebe te onda ušao kroz mali hodnik ravno u prostoriju u kojoj se na sredini nalazio drveni stol sa četiri stolice od grubo tesane hrastovine, trošna zidna peć u lijevom kutu, već dugo neupotrebljavana i kuhinjski ormar sa zatvorenim donjim dijelom i tri reda polica na plićem gornjem dijelu, prislonjen na desni zid. Na policama je bilo poslagano nekoliko glinenih šalica okrhnutih rubova, jedan trbušasti glineni vrč i jedan napukli drveni tanjur. Na nasuprotni zid od ulaza bila je pričvršćena jedna duža polica prekrivena prašinom, iznad koje je na sredini zida visjelo drveno izrezbareno raspelo. U desnom kutu je s drvenog klina zabijenog u zid od blata visjela ogrlica od uskog užeta, nanizana probušenim veprovim kljovama. Pokraj te veće prostorije bila je još samo jedna mala soba sa širokim krevetom sa stolicom kraj uzglavlja i drvenom vješalicom kraj ulaza. Zrak je bio ustajao, prepojen mirisima napuštenog života.

- Prošao sam putem kroz močvaru i vidio nešto čudno! - rekao je pridošlica smjestivši se za stol.  Onaj koji ga je dočekao, izvadio je iz kožne torbe s jedne stolice plosnatu glinenu putnu bočicu, izvana zaštićenu čvrstim ispletenim užetom, potegao dobar gutljaj iz nje te je položio na stol.

- Potegni malo! Dobro je započeti dan ovom izvrsnom medicom! - nutkao je gosta i sam sjeo za stol i već uhodanom kretnjom rukavom lijeve podlaktice obrisao površinu stola pred sobom. - Što si to čudno vidio u našoj močvari?

- Pokraj ceste kroz močvaru, negdje na sredini puta, netko je zabio strašilo s pokrivalom sličnim onom koje mi koristimo!

-Ha, zar netko misli da će nas uplašiti takvom djetinjastom igračkom? Ili nam se možda htio narugati? - raspoloženo je primjetio sugovornik.

- To nije sve! Na vrh strašila postavio je lubanju u koju je u tjeme zabio bodež!

- To bi već mogla biti opomena ili prijetnja.

- Još nešto me zbunjuje! Drška bodeža je iz izrezbarenog drveta u obliku konjske glave! Što bi to moglo značiti? - upitao je pridošlica zabrinuto i nastavio uzbuđenim glasom: - Naišao sam na grupu kmetova koji su išli na polje putem kroz močvaru ispred mene i prestrašeno zastali na cesti ugledavši to sablasno strašilo. Kad sam se približio, čuo sam njihovo tiho mrmljanje, zatim su se plaho ogledali po močvari i brzo se udaljili. I meni se, kao i njima, učinilo da se lubanja zlobno ceri i ne poručuje ništa dobro.

Domaćin je naborao čelo skupivši obrve i nakon kratkog razmišljanja progovorio:

- Dobro si to primjetio. Tko god da je postavio to strašilo, hoće nam nešto poručiti.

- Kome i što hoće poručiti?

- Baš razmišljam o tome. Drška bodeža u obliku konjske glave ima neko značenje!

- Kakve veze imaju konji s onime što mi radimo u močvari? - upitao je pridošlica i potegao još jedan gutljaj medice jer ga je razgovor sve više uznemirivao. Kada je odložio pljosku na stol, upitao je nesigurno: - Hoćemo li znati pojasniti značenje postavljenog strašila?

- Ako nitko drugi, znati će Crna sablast. - promrmljao je zamišljeno domaćin. - Hm...sinovi ubijenog draguljara najavili su točan dan dolaska. Zar ti to nije čudno? Je li strašilo njihov izazov? Onaj koji je bio s ocem u opljačanoj kočiji, prijetio se da će se duh njegovog oca vratiti u močvaru i sve nas pobiti. Ako strašilo simbolizira nas, možda drška poručuje da će to učiniti oružana konjička pratnja koju, koliko znamo, organiziraju.

Kroz dva mala prozora na zapadnoj strani sve više dnevnog svijetla uvlačilo se u prostoriju i odražavalo na zabrinutim licima dvojice muškaraca koji su sjedili za stolom. Onaj koji je dočekao pridošlicu, pružio je ruku prema pljoski s medicom, ali je zastao u pola pokreta zaokupljen razmišljanjem o događajima koji su bili uzrok njihove trenutačne zabrinutosti:

- Nepromišljenim postupkom draguljar je sam skrivio svoju smrt. Crna sablast nije imala izbora kada mu je pucao u prsa, mada draguljar nije mogao znati da Crna sablast ispod maskirnog pokrova nosi poseban prsni oklop načinjen od slojeva tvrde kože i željeza, koje vatreno oružje ne probija.

Izgovorivši to, glasno je uzdahnuo i ipak posegnuo za poljoskom. Pridošlica je kimnuo glavom u znak slaganja s njegovim mišljenjem i dodao:

- U prijašnjim prepadima nismo nikoga ubili, jedino je onaj mladi kočijaš, kako sam čuo, umro od trovanja krvi zbog zrna u ramenu kada je htio pokrenuti zaustavljenu kočiju i spasiti putnike od pljačke.

- Svatko bi u takvom položaju, unatoč strahu ili srdžbi, ipak trebao postupiti razumnije. Znaš... - rekao je uz nervozno lupkanje prstom po stolu onaj koji je u kućici dočekao pridošloga. - Brine me još jedna, zapravo, dvije stvari koje su možda na neki način povezane. Smrt Žute sablasti i ucjena lađara Berislava Hunjaka iz Orehovice.

- Zašto? Prijašnje ucjene prošle su bez ikakvih problema i bila ti je to dobra zamisao da iskoristimo sablasti iz močvare za tihu i dobru zaradu sa strane. Kad smo već kod toga, kada će nam Crna sablast podijeliti plijen?

- Kada dođe vrijeme za to! Znaš, Goran, sin one kmetice Nade Pesek, potajno je dolazio u močvaru i čini se da je bio blizu otkrivanju skloništa opljačkanog blaga i Crne sablasti.

- Pa, što te ima brinuti smrt Žute sablasti? Svi znamo da je Goran poginuo nesretnim slučajem! Postoji i svjedok tog događaja! A kada smo ucjenjivali lađara, čuvao nam je konje!

- Brine me ono što mi je taj...hm...svjedok rekao prije nekoliko dana. Nakon Goranove smrti došao je na mjesto događaja Jakob, desna ruka lađara Hunjaka, i zahtijevao da mu Andrija, taj tobožnji svjedok, pokaže mjesto i podrobno opiše kako je došlo do nesreće. Nije ga uspio uvjeriti da je mladić poginuo onako kako mu je predočio.

Pridošli muškarac slušao je začuđeno, poluotvorenih ustiju gledajući u sugovornika. Brzo se pribrao stresavši glavom i sumnjičavo upitao:

- Što je bilo dalje?

- Do sada ništa! Jakob je vrlo sumnjičav i čudan čovjek od smrti svoje žene i djece. U doba burnog života „vesele“ Nade, on se najviše družio s njom. Njegovo zanimanje za Goranovu smrt navodi me na pomisao da bi mu nesretni mladić mogao biti sin. Drugo, što me brine, su priče o nekakvom ludom pothvatu Tome „Turčina“ iz Dubrave  na području kojim vladaju Turci. Ne znam točno o čemu se radi, ali postoji mogućnost da se upleo u našu ucjenu.

- Što bi on imao s našom ucjenom lađara Hunjaka, pa poznato nam je čime se on bavi!?

- Nastojat ću to doznati! Moramo svakako promijeniti mjesto predaje otkupnine. Pozvao sam te da što prije Hunjaku nezamjetno ostaviš poruku o mjestu predaje. Neće to biti močvara već neko mjesto koje ćemo moći osmatrati iz daljine. Morati će doći sam i ostaviti otkupninu na jednom sprudu rijeke Drave nizvodno od Preloga, blizu Svete Marije gdje ćemo moći nadzirati da li će ga potajno tko pratiti.

- Slažem se s tvojim rješenjem. Onaj Andrija, svjedok Goranove pogibije, ne predstavlja nam nikakvu opasnost?

- I njemu se može desiti nekakva nesreća, zar ne? Sjećaš se kako je prošle godine ovaj svijet napustio pijandura Blaž? Potpuno pijan u noći se okliznuo na blatnjavom putu i pao u jarak ispunjen vodom. Utopio se u manje od pola metra vode!

Poslije te izjave onaj koji je otvorio vrata došljaku ustao je od stola i počeo šetati po prostoriji dok je došljak ispio još jedan gutljaj medice te i sam ustao. Prije nego je krenuo k vratima upitao je zamišljeno:

- Što misliš da će Crna sablast učiniti ako sazna da se bavimo nečim bez njenog znanja, a pod krinkom sablasti iz močvare?

Upitani je zastao, ispruženim dlanom protrljao nos i odgovorio:

- Mislim da odgovor ovisi o tome tko je Crna sablast i što zapravo očekuje od svih nas!

 

ODLOMAK II

 

 

Kapetan Farkaš Kiss, glavni obavještajac bana Nikole Zrinskoga, u hodniku ispred banovog ureda na prvom katu palače usred utvrde u Čakovcu susreo se s topničkim kapetanom Mariom Angelinijem. Angelini je upravo izašao iz banove odaje obučen u besprijekornu plavu odoru, držeći kapu u lijevoj ruci. Oko struka imao je zategnuti kožni opasač na kojem je na lijevom boku imao u futroli zataknut pištolj, a uz desni bok visio mu je bodež u koricama ukrašenim izgraviranim pleterom. Njegove oči i osmijeh, kao i njegova pojava u cjelini, odražavali su vedru i staloženu narav.

- Razgovarao sam s banom kako bi sa svojim topnicima mogao pružiti čim veću sigurnost graditeljima Novog Zrina. - rekao je kratko kapetan Angelini.

- To će nam biti najveća briga kada započne izgradnja.

Na tu primjedbu kapetana Kissa, izrečenu vrlo ozbiljnim tonom, Mario Angelini poravnao je palcem i kažiprstom desne ruke svoje crne brkove te vedro izjavio:

- Pod vodstvom kneza Nikole Zrinskoga, kao i uvijek do sada, obavit ćemo sve na najbolji mogući način.

Kapetan Kiss, stojeći  pred Angelinijem u malo opuštenijem stavu, iznenadio je sugovornika riječima:

- Pitao sam se, Angelini, više puta kako to da te nikada nisam vidio ljutitog ili namrgođenog? Nismo se sreli u takvim prigodama?

Topnički kapetan glasno se nasmijao te raspoloženo objasnio:

- To je, jednostavno, pitanje odnosa prema životu. Veselim se svakom novom danu, a ono što moram učiniti, svakako mislim uraditi svrhovito i učinkovito u svakoj situaciji. Zar bi mi neraspoloženje ili ljutnja u tome pomogli?

Kapetan Kiss nije smatrao da je baš tako jednostavno u tmurno i krvavo vrijeme održati vedrinu. Učinilo mu se da je Angelini uhvatio njegove misli kada je dodao sa svojim vječnim smješkom:

- Kada dođe vrijeme za to, radije ću s ovog svijeta otići sa smiješkom nego tmurna ili kisela lica.

Kapetan Kiss osjetio je u sebi buđenje nekakve čudne sjete i trgnuo se. Potapšao je Angelinija po ramenu kao da odobrava njegov stav, rekao kratko da mora do bana te se okrenuo prema vratima. Čuo je, ili mu se to možda učinilo, kako iza njegovih leđa Angelini tiho fićuka stavljajući kapu na glavu.

Glavni banov obavještajac pokucao je dva puta na vrata i poslije odobrenja ušao u ured Nikole Zrinskoga, kojeg je zatekao sagnutog nad zemljovidom prostrtim po velikom radnom stolu. Ban se uspravio i sa zadovoljnim smješkom objasnio kapetanu Kissu:

- Pozvao sam kapetana Angelinija da mi predloži kako bi on i njegovi topnici mogli pripomoći u zaštiti radnika na gradilištu Novog Zrina. Predočio mi je dvije svoje zamisli i s obje sam zadovoljan.

- Kapetan Angelini je vrstan topnik. Dobro ste učinili, primivši ga u službu na preporuku vašeg brata Petra.

Nikola Zrinski u mislima se složio s Kissovim zaključkom i sjeo za radni stol rekavši svom kapetanu neka sjedne nasuprot njemu. Iz staklenog vrča natočio je do pola dvije čaše mirišljavim žutim vinom te popio duži gutljaj. Pričekao je da Kiss učini isto i onda ga upitao:

- Recite mi sada sve što me zanima!

- Palatinov obavještajac Fekete uhvatio je prije nekoliko dana turskog kurira s porukom za Beč. Sultan oštro zahtijeva od cara Leopolda da zabrani izgradnju bilo kakve utvrde, poštujući sklopljeno primirje.

- To nas ne iznenađuje, zar ne? Što je Fekete uradio s porukom?

- Pustio je Turčina neka je odnese u Bečki dvor, ali ga je prije toga dobro izdevetao i oduzeo mu sve što je imalo vrijedilo. Osim toga, dobio sam iz Kaniže poruku tko će biti predvodnik izaslanstva koje će doći u Čakovec s otkupninom za zatočenog agu.

- Nadam se nekomu s kim ću moći pristojno razgovarati! - pomalo podrugljivo izjavio je Nikola Zrinski.

- Melek Ahmed paša, vjerojatno uz suglasnost Velike porte, povjerio je susret s banom Evliji, sinu pokojnog derviša Zillia koji je pri sultanu bio starješina dvorskih zlatara. Dostojanstvenik ranga ćelebi ili, kako bi mi rekli, plemeniti. Navodno je neki rođak Melek paše.

- Turski špijun? - znatiželjno je upitao ban.

- Lutajući diplomat, bolje reći. Rekli su mi za njega da se odrekao bilo kakvog položaja u turskoj hijerarhiji radi upoznavanja svijeta u kojem živi. Najčešće putuje s turskom vojskom. Mislim da je Melek Ahmed paša dobro promislio koga će poslati u posjetu dvoru kršćanskog bana.

- Koliko ima godina taj Evlija, kapetane?

- Ne znam točno, ali mislim da je stariji od vas, bane.

Kapetanu Kissu izgledalo je po izrazu banovog lica da ga je počeo zanimati susret s izaslanikom protivnika s kojim je najčešće imao doticaj preko mača ili buzdovana.

- Koliki odred turske oružane pratnje ćemo pustiti u Međimirje? - upitao je tiho kapetan Farkaš Kiss.

- O tome ću se još dogovoriti s mojim kapetanima. Osigurat ćemo im siguran dolazak i odlazak iz Međimurja s otkupljenim agom. Sklon sam primiti tog izaslanika po srednjem protokolu jer je on ipak čovjek visokog ranga. Kada imaš s njima naredni sastanak?

- Danas rano popodne na mostu preko Kanižnice. Očekuju konačni dogovor.

Nikola Zrinski dohvatio je svoju čašu te popio još gutljaj slatkog okrepljujućeg vina. Polako je odložio staklenu čašu na stol te mirno i odlučno zapovijedio svom kapetanu:

- Pošto smo se složili oko visine otkupnine i mjesta razmjene, reći ćete im da ću primiti izaslanstvo s predloženim Evlijom. Broj pratioca i njihov sastav kojem ću dozvoliti prelazak preko Mure, javit ćete im za tjedan dana. Razmjenu smo voljni izvršiti početkom idućeg mjeseca, a točan nadnevak dobiti će isto za tjedan dana. Uz sve to predat ćete im moje zapečačeno pismo i neka se pobrinu da čim prije dospije u ruke Melek paše!

Ban je tada otvorio ladicu radnog stola te izvadio kožnu futrolu u kojoj je bilo spomenuto pismo i pružio je kapetanu koji je u njegovim očima vidio izraz vragolastog zadovoljstva. Primivši zapečačenu futrolu, kapetan Kiss oprezno je upitao:

- Smijem li znati što ste napisali Melek paši?

Nikola Zrinski se blago nasmiješio i odgovorio:

- Naravno, kapetane, pa vi ste moj obavještajac! Dodao sam svemu dogovorenom još deset mojih osobnih zahtjeva.

- Koji se obvezno moraju ispuniti?

- Hm... mislim da će me zabaviti odgovor koji će stići s turskim izaslanstvom.

Farkaš Kiss je pomislio kako mu njegov nadređeni ipak nije dao jasan odgovor te zataknuo kožnu futrolu u unutarnji džep ogrtača.

- Kakvo je posljednje stanje u Kaniži? - upitao je ban.

- Naš čovjek izvjestio me kako su već skoro do kraja obnovili i čak ojačali sve što je razoreno u eksploziji barutane. Karavane opskrbe pomaknuli su dalje na sjever i bitno ojačali njihove zaštitne pratnje. Učinkovitost noćnih prepada postala je upitna.

- Šteta što me Bečki dvor spriječio u zadnji čas! Bila je to idealna prilika za uništenje tog zabijenog turskog klina. - gorko je izjavio Nikola Zrinski.

- Još se prepričava kako je hrvatski ban bijesno tresnuo sablju u pod. Nitko vas nikada nije vidio u takvom raspoloženju.

- Pustimo na miru što je bilo, kapetane Kiss! Izgradnja Novog Zrina bit će zahtjevan pothvat u kojem ćemo poduzeti sve moguće mjere zaštite graditelja, od čardaka uz Muru do oružja koje će naši neimari imati stalno uz sebe. Gradilište će štititi i manji odred konjanika koji će se po potrebi moći brzo naći na ugroženom mjestu. Budnost vas i vaših ljudi stalno će biti na najvišem stupnju pripravnosti.

Glavni obavještajac Nikole Zrinskoga potvrdio je odlučne riječi svog zapovjednika i nakratko se nećkajući oprezno upitao:

- Treba li nam dio utvrde preko Mure na području koje je sada pod vlašću Kaniškog sandžaka?

Kapetan Farkaš Fiss uhvatio je pogled svog bana očekujući mogući prigovor ili prijekor zbog postavljenog pitanja, no Nikola Zrinski odgovorio je mirno s laganim smiješkom na licu:

- Baš u tome je bit nove utvrde, kapetane. Kao i u tome što će biti sagrađena blizu ušća Mure i Drave. Vjerujem kako će vrijeme pokazati korisnost izgradnje Novog Zrina u taktičkom i strategijskom pogledu za konačni obračun s Turcima. Dosadašnje reakcije Bečkog dvora i pogotovo sultana i Velike porte podupiru moje uvjerenje o ulozi i značaju nove utvrde.

Nikola Zrinski prišao je radnom stolu na kojem je bio zemljovid i tlocrt utvrde i promatrao ih šutke sa zadovoljnim osmjehom.

- Trebamo li još o čemu razgovarati? - upitao je ban preko ramena. Kapetan Farkaš Kiss odgovorio je niječno i, dobivši otpust od zapovijednika, napustio banov ured noseći sa sobom kožni tuljac sa dodatnim zahtjevima Nikole Zrinskog koje je trebao predati izaslanstvu iz Kaniže, a hrvatski ban ostao je sam u uredu pažljivo motreći zemljovid i razmišljajući o tome što bi i gdje kaniški paša mogao poduzeti u nakani sprečavanja ili ometaja izgradnje buduće utvrde Novi Zrin.

 

 

 

Čovjekova sudbina je njegov život i njegova djela.

Za sve što čovjek učinili u prošlosti doći će trenutak, kada će netko pokucati na vrata njegove sudbine, tražeći odgovore na neka pitanja.

Treba se na vrijeme zapitati da li ćemo mirno ili sa strepnjom očekivati kucanje na vrata naše sudbine.

Vrata sudbine morati ćemo otvoriti i prihvatiti posljedice odgovora na postavljena pitanja.

Dobro osluhnite da li netko već kuca na vrata vaše sudbine!

ZELENI UBOJICA

SF priča

"Mogu li ljubav i mržnja niknuti iz istog sjemena?"

 

I

- EMILE!?- poviče krupna žena odjevena u sivi kostim, srdito grizući usne. Niski, mršavi čovjek u kariranoj košulji i smeđem prsluku dotrči niz stepenice i postavivši se smjerno pred ženu, upita tiho:

- Daa, Marta? Zvala si me?

- Slušaj me dobro, Emile! – podigne glas žena – Ja sada izlazim i neću, zapamti, NEĆU više vidjeti onu prokletu biljku u kući! JASNO? Popeli ste mi se na vrh glave ti i tvoje tegle sa zelenim parazitima!

- Ali, Marto, ženice moja!?...- počeo je ćelavi čovječuljak – Ti znaš koliko mi znače te...

- Neću ništa čuti! – presiječe žena grubim glasom – Ne mogu to više podnositi! Mrzim ih, razumiješ? Mrzim ih! Stalno se bakćeš s tim tvojim biljkama, umjesto da radiš nešto korisno! Onda ta ... taj odurni zeleni stvor što si ga sam uzgojio, sa ljigavim zelenim pipcima! Oh, to je tako karakteristično! Nikada nećeš biti u stanju stvoriti nešto lijepo!

Podigla je ruku i popravila frizuru ogledajući se u malom ogledalu. Emil stisne šake i nemoćno upravi pogled u vrhove papuča.

-Kada se vratim, ona gadna biljka neće više biti tu i nikada je više neću vidjeti, zar ne?! Doviđenja, Emile! Ja se nikada ne šalim! –

- Kako želiš, ženice moja! – izjavi čovječuljak tužno. Ona ga pogleda prezrivo i izađe ostavivši otvorena vrata. Čudna grimasa pojavi se na Emilovom licu. Priđe vratima i bijesno ih zalupi. Leđima se nasloni na vrata i šumno uzdahne.

Pet minuta kasnije uspinjao se stepeništem sa zluradim smiješkom na mršavom licu. Uđe u toplu prostranu prostoriju i približi se ovećem drvenom sanduku sa neobičnom biljkom. Imala je vitku stabljiku sa pet žuto-zelenih širokih listova i čvornato zadebljanje na vrhu iz kojeg su padala četiri čvrsta sivo-zelena pipka. Emil ispruži ruku i nježno pomiluje biljku.

„Melanija, ljubavi moja! Moje divno remek-djelo! Ti si moja jedina utjeha, jedina moja nada! Znam da me razumiješ, osjećaš moju ljubav, jer kad to ne bi bilo tako, nikada te ne bih uzgojio, poklonio ti život! A život, Melanijo moja, velika je stvar i ti to umiješ cijeniti možda bolje od nas!“

I dok je sunce crvenilo obzorje, Emil je u nestvarnoj atmosferi polumračne prostorije doticao Melaniju, izričući očaj i nemoć kroz fantastičnu, duboku emocionalnu vezu sa zelenom ljubavnicom. Prebacio je dva pipka preko svojih ramena i sumornim i plačnim mislima obratio se biljci:

„Očajan sam, Melanijo! Nesretan! Ne usuđujem se izreći što se dogodilo, znaš? ONA me prisiljava na to! Ja... ja sam običan bijednik koji će je poslušati jer...ti ne znaš kakva je ona! Egoista! Tiranin! A ja sam slab, Melanijo, slab, ne samo prema tebi već i prema životu! Moraš mi oprostiti i pomoći! Ja sam te stvorio, ja se brinem za tebe i ja te ljubim; duguješ mi nadu u spas! Uklonio sam ostale biljke iz prostorije da budemo sami i da ti bude ugodnije, a sada...moram te negdje sakriti jer ona tako hoće! ONA! Moraš me razumijeti, Melanijo! Marta je ZLA! Ona bi se osvetila, napakostila ti! Ona bi te uništila! UBILA BI MOJU MELANIJU! Oh, kako je to grozno! Moraš mi vjerovati, ponose moj! Sakrit ću te, maziti, NAUČITI, a kada budeš spremna... mi ćemo se osloboditi neprijatelja! Ah, Melanijo, ljubavi moja, ako ti je imalo stalo do moje ljubavi, ti ćeš to učiniti i izbaviti nas!“

Emil je nježno pogladio sivozelene pipke i osjetio kako se drhtava toplina izlućuje iz zelenila i donosi mu smirenje.

 

II

Tri mjeseca kasnije Emil proviri kroz prozor i pakosno se naceri. Marta je upravo izlazila na višesatno brbljanje. Pratio je pogledom ženu dok se nije izgubila iza ugla ulice, a onda zanosno ciknuvši poleti niz stepenice. U podrumu otključa prašnjava vrata i stane pred biljku. Stajala je u kutu u svom drvenom sanduku. Krajevi dugih sivozelenih pipaka lagano se savinuše.

„Melanijo! Izašla je! Otišla! Sami smo! Sami i spremni! Ah, kad bi znala koliko sam uzbuđen i sretan! Danas, Melanijo moja, danas je taj dan! Za nekoliko sati mi ćemo napokon biti slobodni! Oslobođeni očaja, patnje, skrivanja! Shvaćaš li, Melanijo? Marta, naš zloduh, neće nas više kinjiti, ugnjetavati! Mi ćemo je uništiti, satrti, točnije...TI ćeš to uraditi, izbavitelju naš! Jedan pokret, onako kako sam te naučio, kako smo vježbali i ...i...nema više Marte! Ubit ćemo gada!

Ah, koliko je mrzim, ne mogu je vidjeti! Užasno je mrzim! Mogao bih joj razmrskati njenu odurnu lubanju, zadaviti je, otrovati, a sve to bilo bi premalo za sve što nam je učinila! Što? Osjećam da...da mi ne vjeruješ?! Točno, Melanijo, ti me poznaješ! Ja to ne mogu...ja sam slabić! Ako bih to uradio...to bi bilo grozno! Pričao sam ti o tome! Policija bi me zatvorila, ali... to je grozno! Ne usuđujem se pomisliti na to! Oni bi nas razdvojili, uništili bi nas! Ubili! Oni bi ti oduzeli najvrijednije što sam ti poklonio! Uništili bi tvoj život, Melanijo! Razumiješ li? Pretvorili bi te u ništa! NIŠTA! A koliko sam truda uložio da te stvorim, da uzgojim moju Melaniju! Godinama sam radio, tražio i križao tvoje pretke! Zar bi to bilo pravedno? Da nas sada razdvoje, kada smo uspjeli? Mi to ne možemo dopustiti, ne smijemo! Budućnost je pred nama! Lijepa budućnost! Patili smo, oćajavali, borili se! Naš trud mora biti nagrađen, srećo moja!

Slušaj me, Melanijo, siguran sam da me razumiješ! Koncentriraj se! Tako! A sada...to mora biti posljednja provjera! Učini kako sam te naučio! Učini to! Mi je mrzimo, oboje, i moramo se osloboditi! UNiŠTITI ZLOTVORA, Melanijo! UNIŠTITI! Samo o tebi ovisi naša egzistencija! UNIŠTI JE! UBIJ, MELANIJO! UBIJ!“

Emil se približi biljci i uhvati je za stabljiku. Dva prednja pipka brzo se podignu i obaviju oko Emilova vrata. Izraz neopisivog ushićenja obuze čovječuljkovo mršavo tijelo.

„Tako, Melanijo! Jače stegni! Oh, gušim se! Predivno! Tako sam te naučio! Sve si razumjela! Sve! Ona se neće osloboditi! Neće! Marta će biti uništena! A sada prestani...gušim se! DOSTA, Melanijo! Prestani!!...“

Stisak sivozelenih pipaka popustio je. Dva pipka smekšaju se i polako kliznu niz Emilovo tijelo. Čovječuljak rukom opipa grlo i uputi biljci zadivljen pogled.

„Tako, Melanijo! Sretan sam, presretan! Obožavam te, zelena moja ljubavi! Sve si razumjela, sve si naučila! Naša sudbina u tvojim je pipcima! Danas je taj dan! Slušaj me pažljivo: odnijeti ću te gore i ostaviti pokraj vratiju! Znaš da je to dobro promišljen plan! Kad se ona vrati i ugleda te, siguran sam da će pobijesniti! Prvo će se izderati na mene, a onda...onda će krenuti prema tebi! Moraš biti hrabra, Melanijo, i strpljiva! Moraš joj dozvoliti da se približi i uhvati te za stabljiku! Tek tada, nado moja, tek tada... uhvati je! Uhvati tog zlotvora i stegni ga za vrat! Ona će se toliko iznenaditi i uplašiti, neće moći pružiti otpor! A ti je steži, steži, uništi...sve dok i posljednja stanica u njoj ne odumre! Ja ću za to vrijeme biti vani kako bi isključili najmanju sumnju! A poslije, kada sve bude gotovo, mi, Melanijo, mi ćemo biti sretni! Kunem ti se da ću te maziti, hraniti, brinuti se za tebe! Nitko nam neće oduzeti ni pomutiti našu budućnost! NITKO! Oh, Melanijo, ljubavi moja, obožavam te! Neopisivo sam sretan!“

Čitav sat Emil je tepao svom remekdjelu. Napokon podigne posudu s biljkom i ponese je uz stepenice. Oprezno je stavi na predviđeni mjesto i zaljubljeno pogladi po smrtonosnim zelenim pipcima. Osjećao je ponos, euforično raspoloženje koje se iznenada pretvori u euforiju mržnje.

„Znao sam da jednom mora doći taj trenutak! Znao sam i čekao! O, Marto, podli i ogavni stvore, ne podnosim te! Mrzim te! Užasno te mrzim! Pretvorit ćeš se u bespomoćno truplo, a ja... ja ću slaviti tvoje uništenje! Da mi je vidjeti strah i užas u tvojim glupim očima! Kinjila si nas, omalovažavala, vrijeđala! Htjela si nas rastaviti, upropastiti! Ipak... oni kojih se nisi plašila doći će ti glave! To će biti pravda! Ne! To je tvoja stravična simfonija oslobođenja! Oduvijek sam te mrzio, od prvog dana! Trebala si izabrati drugu budalu za muža! Ha-ha, ovaj ti je priredio iznenađenje kojem se nikada ne bi nadala! Oprosti mi, Melanijo, mali monolog! Ja ću sada izaći i pričekati! Kada se vratim, nadam se, sve će biti gotovo, mi ćemo biti oslobođeni! Uvijek sam vjerovao u tebe, vjerujem i sada! Nemoj nas iznevjeriti! Čim ti se približi uhvati je i ubij! Zadavi je, Melanijo, otkloni zlo koje nam razdire spokoj! Mi je mrzimo! Mrzimo! Nitko nam neće moći ništa! NIŠTA, živote moj!“

Emil uhvati najbliži pipak i poljubi ga. Blago dodirujući dlanom pomiluje zeleni organizam i nasmiješi mu se. Oči mu se ispune jakim sjajem, mješavinom ljubavne strasti i beskrajne ubilačke mržnje.

„Ljubim te, Melanijo, beskrajno te ljubim! Preklinjem te, UČINI TO! SPASI NAS! Sve je u tvojim rukama, u tvojim nježnim i predivnim pipcima! Učini to! Ubij Martu! Zadavi je! Ubij u ime naše sretne budućnosti! Doviđenja, Melanijo! Nemoj iznevjeriti našu ljubav! Doviđenja, lijepa moja!“

Ispruži obje ruke i dodirne žutozeleno široko lišće. Krajevi dugih pipaka lagano zadrhte. Emil spusti ruke uz tijelo i šumno uzdahne. Naglo se okrene i učini prvi korak ka budućnosti, dok mu se tijelo grčilo pod erupcijom nagomilane mržnje.

 

III

Mjesec dana poslije čudnog i neobjašnjivog umorstva, inspektor Kolok pozvonio je na zvono iznad mesingane pločice na kojoj je bilo urezano „ Dr. Albert Floris “. Prošlo je više od tri minute dok nasmiješeno izborano lice biologa uokvireno sivom kosom nije pozdravilo pridošlicu.

- Uđite, prijatelju!

Ušli su i sjeli u udobne stolice nasred prostorije pretrpane knjigama, bočicama i zelenilom. Inspektor Kolok prihvatio je ponuđeni konjak.

-Pretpostavljam, Alberte, da nije teško pogoditi razlog moje iznenadne posjete?

-Pročitao sam u novinama! Ustvari...bit ću iskren, očekivao sam te, Kolok!

-Nikada još nisam čuo za takav slučaj i baš su ga meni povjerili! Znao sam, točnije, čuo za postojanje biljaka koje mogu biti...neugodne? Ali ova biljka, to je nešto izuzetno, zar ne?

-Da, trebalo je dobro poznavati biologiju i još više truda da se tako nešto uzgoji! Bio sam zbunjen, zapanjen! To je naprosto nevjerojatno!? Ali...razumio sam motiv, no ne razumijem svrhu našeg razgovora?

-Mnogo sam razmišljao o tom neobičnom slučaju i, čini mi se, shvatio sam podlogu, odnosno srž problema! Naravno, ako ne vodim računa o znanstvenoj osnovi!

-To, inspektore moj, nije bilo teško pogoditi! Ta sve su novine pisale o tome u raznim nagađanjima! Sve se uglavnom svodi na tu ženu! Marta, zar ne? Jedna iz one grupe ljudi koji su rođeni gnjavatori i koji, kako je život smiješan, imaju često priliku izražavati egoizam i zlobu na pogodnom mjestu!

-To je neopravdano humano! Mislim da su takvi ljudi suštinski zli! To jedino može opravdati ogroman trud za provedbu jedne toliko fantastične ideje!

-Izloži mi svoju misao! Mislim da smo na istom putu!

-Dobro, Alberte! Dakle, ovako: oženio se na silu, po želji njegove majke! Izbor...nije bio sretan! Godinama se u Emilu skupljala gorčina koja je prerasla u ogromnu mržnju! Biljke je počeo uzgajati još kao dječak! Imao je na stotine raznih tegli u kojima je držao zelenilo! Mislim da je postao pravi stručnjak! Ne znam kada je počeo gledati na biljke drugim očima! Postoje teorije da biljke mogu pročitati misli ili razumjeti naše osjećaje! Čitao sam o raznim eksperimentima koji su navodno potvrđivali te hipoteze! Emil se počeo zanimati za te pokuse, sam je eksperimentirao i – uspio!? Biljke su postale njegovi jedini prijatelji! Smatrao ih je živim bićima. Uzgajao ih je s ljubavlju, kao prijatelje, i zapanjio se uspjehom! U to doba sinula mu je, vjerojatno, ideja kako će se osloboditi Marte! Raznim križanjima uzgojio je posebnu biljku sa dugim pipcima! Mislim da se prema svojem remek-djelu odnosio kao prema ljubavnici, jasno, samo u emocionalnom smislu! Uspostavio je KONTAKT s biljkom, razgovarao s njom, prenosio na biljku mržnju prema Marti! Završivši prvi dio plana, ostvarenje emocionalne podloge, započeo je s realizacijom drugog dijela! Vrlo strpljivo, iz dana u dan, podučavao je biljku, pokazivao joj pokrete, uvjeravao prijateljicu u nužnost izvršenja gnusnog plana!

-Oprosti, prijatelju, što te prekidam, ali ne razumijem u čemu je problem? Sve sam to pročitao u novinama! - nasmiješi se znanstvenik.

-Uskoro ću doći do pitanja! - objasni inspektor ozbiljno. – Emil je biljci obećavao sretnu budućnost, što je sa stanovišta biljke bilo najbolje ili idealno rješenje, zar ne? Gledajući tako na slučaj, prema dosadašnjem razvoju događaja, to je potvrda čovječuljkove teorije! Savršen zločin! I sada dolazim do onoga što me zbunjuje: ZAŠTO JE BILJKA UBILA NJEGA, svog stvoritelja, A NE MARTU, njegovu ženu?!

Inspektor Kolok zbunjeno pogleda u prijatelja. Znanstvenik se nasmiješi, a oči mu lukavo zasvijetliše. Reče razdragano:

-Koliko te poznajem, siguran sam da imaš, po običaju, neku ludu zamisao! Ja to nikada nisam osuđivao jer cijenim maštovite ljude! U mnoštvu zamisli može se naći zrnce pravog rješenja! Da čujem, dakle?

Inspektor se pokolebao. Floris ga ohrabri prijaznim izrazom lica. Kolok progovori nesigurno:

-Znam da ćeš se smijati ali...to mi se čini jedinim prihvatljivim rješenjem. Pokušao sam...odnosno...mislim na biljku...ona se pokazala pametnijom nego što je Emil pretpostavljao! Uzmimo...da se plan sproveo do kraja, da je biljka ubila Martu! Što bi se dogodilo sa biljkom? Emil bi glumio zaprepaštenost, proklinjao biljku, jednom riječju – on bi je izigrao! Biljku bi odnijeli znanstvenici na istraživanje, kao što su i učinili, i to bi bio njen kraj! Možda to zvuči glupo, nevjerojatno, ali... ona je predosjetila budućnost! Pročitala je Emilove najskrivenije misli i osvetila mu se! Znamo kakvu su je našli poslije zločina: uvenula je! Što misliš o tome, Alberte?

-Romantično, dragi moj, veoma si romantičan! – nasmijao se Floris, a onda se uozbiljio. – Ne znam može li netko dati pravi odgovor! Možda si ti u pravu! Možda, premda sumnjam! Mislim da problemu pristupamo na pogrešan način! Ja radije prihvaćam materijalističku verziju slučaja! Kao što čitav svijet promatramo kao gibanje materije, možemo pretpostaviti da su i misli nešto materijalno ili neka vrsta valova. Ako to primjenim na ovaj slučaj, izgledao bi ovako: pretpostavimo da postoje pozitivni i negativni osjećaji ili misli, u smislu kako djeluju na objekte kojima su upućeni! To znači da izazivaju pozitivne ili negativne reakcije materije objekta! Sve osjećaje, od prijateljstva do ljubavi, možemo smatrati ugodnim ili pozitivnim jer  u objektu izazivaju pozitivne reakcije! Emocije, od straha do mržnje, smatramo negativnim! Budući da bezumna ljubav graniči sa bezumnom mržnjom, dovoljan je mali povod i granica postaje labava! Mislim na naš slučaj! Dok je Emil uzgajao biljku sa ljubavlju, to je u njenom organizmu pobuđivalo povoljne, pozitivne reakcije! Kako je vrijeme promicalo Emila je sve više prožimala mržnja prema Marti! To je moralo imati negativan odraz na biljku! Sve je bilo u redu dok su ta dva osjećaja bila pomiješana! Pozitivne i negativne reakcije mogle su se pobijati! Ali...što se dan osvete bližio, Emil je sve teže održavao sklad emocija! Biljka je počela patiti, ako mogu tako reći! Čovječuljkova mržnja mučila je biljku! Što se više dan obračuna bližio, to je biljka sve teže podnosila negativne reakcije svog organizma! Stanje se sve više pogoršavalo i onog kobnog dana doseglo kulminaciju! Emilova euforija mržnje prijetila je organizmu biljke više nego ikad! Ironija je u tome što je čovječuljak sam naučio biljku kako će otkloniti izvor svojih nepodnošljivih tegoba! Bilo je, međutim, prekasno za nju! Ubojstvo Emila bio je posljednja gesta života koji se svim silama htio oteti pogubnom djelovanju emocija svog tvorca! Ta gesta iscrpila je svu preostalu snagu nemoćne bijke i uništila je! Nažalost! Ona je bila zaista pravo remek-djelo!

Zadivljen Albertovim izlaganjem, inspektor je razmišljao. Slučaj je bio razjašnjen. Objašnjenje bijaše prihvatljivo, ali Kolok nije bio potpuno zadovoljan. Osjećao je izvjesnu nedorečenost i zato upitao tiho:

-Reci mi, Florise, mogu li to smatrati konačnim odgovorom?

Stari znanstvenik se nasmiješio i odgovorio vedro:

-A što, dragi moj prijatelju, na ovom svijetu možemo smatrati konačnim odgovorom?!

 

 

***

 

Napomena autora:

Ova priča, kao i ostale dvije priče, spada među autorove ranije radove. Iako to inače ne čini, autor je zabilježio nadnevak i mjesto nastanka ove priče, 25.10.1973. godine u Varaždinu.

 

 

 

 

 

 

 

Radnja priče, ispričana kroz dijalog gospodara i sluge, je svojevrsni psiho-krimić.

Odnos dva lika razvija se do krajnjih suprotnosti.

U ljudskim odnosima ništa nije bezgranično, pa se u ovoj priči možemo zapitati gdje je granica poniznosti.

AKCIJSKA AVANTURA

Ubijeni tajni agent saznao je da je međunarodna zločinačka organizacija "PHOEBE" u Južnoj Americi otvorila novi ogranak. Miss Samantha povjerava svom specijalnom agentu Rogeru Greenu razotkrivanje ogranka, otkrivanje identiteta vođa i, ako je moguće, likvidaciju i uništenje njihove baze. Napominje da tamo djeluje njihov neotkriveni doušnik čiji je identitet znao domišljato usmrćeni agent.

Roger Green odlazi u mjesto Caragua na obali Tihog oceana i tamo upoznaje bjelokosog Vernera Van Gotha, vlasnika plantaže "Acungas" na ušću rijeke Muayas, ljepotica Luisu i strastvenu Konchitu. Plantažom upravja debeljuškasti Xavier i opaki Yuma, atleta obrijane glave i s ožiljkom na licu od nosa do lijevog uha. Omiljena zabava Yume je kažnjavanje neposlušnih indijanaca lagano spuštanje u bazen s piranhama ili borba u kavezu u koji borcima vezanim lancem i mačetom u ruci puštaju na početku dvoboja crnu mambu.

U lučicu Carague doplovi malom jahtom nasmijani Philipe Lamaine, a tamo se pojavi i crni Sambene Mkiba, koji za sebe tvrdi da je lovac iz Kenije. Roger se predstavlja kao plaćeni ubojica na odmoru koji traži novu narudžbu.

Tko je zapravo Adrien Gull, čovjek poznat po nadimku "Doktor"?

Počinje turbulentna avantura neprestane akcije i otkrivanja pravih likova i njihovih namjera. Akcije pod vodom, na tlu plantaže i preko visećeg mosta, u lučici i zdanjima gradića, te u zraku - napeto i uzbudljivo od prve stranice do eksplozivnog završetka.


PRVI ODLOMAK ROMANA "ZMIJA U KAVEZU"

1.

Sidney Pyles zastao je ispred velikog ogledala u ulaznom holu svoje vile i kritički osmotrio svoj lik. Podebelo tijelo srednje visine s ćelavom glavom izgledalo je sasvim pristojno u tamnom odijelu posebno krojenom za vlasnika. Preplanulo mesnato lice razvuklo se u osmijeh zadovoljstva izgledom iako su male oči žmirkale iza naočala zbog uznemirenosti koja je mučila tog čovjeka posljednjih dana. Na svijetlu košulju svezao je tamnu kravatu zbog važnosti sastanka na koji se uputio. Nakon dramatičnog povratka iz Južne Amerike u svom rodnom Los Angelesu osjećao se puno ugodnije i sigurnije. Pa ipak...dva tjelohranitelja, koja su ga strpljivo čekala uz izlazna vrata, svjedočila su o opreznosti koja nije nikad suvišna.

- U redu, momci! Možemo krenuti! -  rekao je Pyles nastojeći da mu glas izražava spokojnu odlučnost.

Dva muškarca u sivim odijelima bila su po svemu neupadljiva. Bili su gotovo iste visine i imali bezizražajna lica. Jedina razlika među njima bila je ta što je jedan od njih imao tamne naočale. Taj je polako otvorio masivna vrata i izašao iz vile. Drugi muškarac pričekao je par sekundi te je i on izašao davši znak Sidneyu Pylesu.

Vila debeljuškastog muškarca nalazila se na brežuljku na rubu Los Angelesa. To nije bio najelitniji kvart, ali je u njem bilo vrlo ugodno stanovati za ono malo vremena koliko je Pyles provodio kod kuće. Čitav brežuljak urbaniziran je ne tako davno tako da na njem nije bilo kuće starije od šest godina. U nizu vila, kojem je pripadala i Sidneyeva zgrada, cesta je pravila krug i vraćala se niz brežuljak. Na kružnom prostoru kojeg je okvirivala cesta uređen je travnjak sa nekoliko stabala koji su djeca iz susjednih vila koristila za zajed­ničku igru.

Tog prijepodneva također je bilo djece na travnjaku koja su se zabavljala bacanjem frizbija, plastičnog letećeg tanjura. Uz djecu su bile i dvije djevojke, svaka na jednom kraju travnjaka, koje su sudjelovale u veseloj igri djece.

Tu idliličnu sliku zapazio je Pyles dok se brzo kretao za tjelohraniteljem stazom prema cesti na kojoj je čekao široki crni „Chevy“. Drugi tjelohranitelj stajao je već sa druge strane limuzine te pažljivo osmatrajući okolinu i držeći ruku na boku, osiguravao svoju stranu. Sidney i njegov pratilac brzo su prišli do automobila i, dok je pra­tilac otvarao vrata limuzine, Pyles iznenada začuje tiho lepetanje u zraku.

- Hej, mister?

Sidney Pyles registrirao je nekoliko stvari istovremeno. Bio je to glas mlade plavokose djevojke s ruba travnjaka koja mu je veselo domahivala. Ono tiha lepetanje u zraku potjecalo je od plastičnog tanjura zvanog frizbi koji se brzo okretao i spuštao o blagom luku točno prema debeljuškastom muškarcu. Sidney instiktivno ispruži ruku i uhvati igračku. Sve se to odigralo u trenu pred iznenađenim Pylesovim tjelohraniteljima.

- Bravo, mister! Vratite nam igračku, molim? - dovikivala je djevojka s ruba travnjaka, veselo se osmjehujući.

Sidney joj uzvrati osmijeh i, snažno zamahnuvši rukom, baci frizbi preko automobila u pravcu djevojke. Ona načini tri koraka natraške i frizbi padne na travu pred nju.

- Hvala,mister! Nemojte se ljutiti!

Pyles odmahne rukom i uđe u automobil. Njegov pratilac s naočalama sjedne za volan, a drugi do njega. Velika crna limuzina krenula je brzo i uskoro se spustila s brežuljka.

Tri muškarca iz crnog „chevya“ nisu mogla vidjeti kako se djevojka sagnula nad frizbi koji je ležao u travi i pažljivo ga osmotrila. Zatim ga je uhvatila s dva prsta i strpala u kožnu torbicu koju je podigla s trave. Osvrnula se naokolo i odmah žurno napustila travnjak na kome su djeca i dalje radosno uzvikivala igrajući se plastičnim tanjurom.

Nitko osim djevojke nije znao da su se na frizbiju, koji je ona nosila u kožnoj torbici, nalazile sitne iglice premazane jakim otrovom.

- Zar nije vruće u automobilu? - pitao je tog trena Pyles dok su skretali na glavnu prometnicu. Dva muškarca na prednjem sjedalu nisu odgovorila. Sidney tek tada primjeti na dlanu desne ruke dvije sitne ogrebotine. Nejasna slutnja pojavi se u njegovoj glavi, no bilo je prekasno. Tijelo mu obuzme vrućina i počne ga naglo gušiti. Grčevito se zgrabio za okovratnik košulje i počeo ga kidati uz muklo roptanje. Pratilac sa prednjeg sjedišta naglo se okrene ka Pylesu i zgranuto se zagleda u njegovo tamnocrveno lice. Sidney se strahovito grčio na sjedalu i kidao košulju.

- Prokleto...uspjeli su...oooh!

Glas mu je bio mutan i s naporom je izgovarao svaku riječ. U posljed­njim trenucima uhvatio je tjelohranitelja za ruku i uspio promucati:

- Njihov...čovjek...je...oh...smrt...u...Caragui...

Poslije toga još jednom se zgrčio i klonuo na sjedalo. Muškarac sa prednjeg sjedala zapanjeno ga je gledao. Okrenuo se prema vozaču i drhtavim glasom prozborio:

- Jimmy? On je mrtav!...Shvaćaš li to? Pyles je gotov!